Ove godine Kazalište Prijatelj je postavilo sada već klasik hrvatske dječje književnosti „Plesnu haljinu žutog maslačka“ Sunčane Škrinjarić. Prvi put je (kao slikovnica) izdana 1963. godine. Riječ je zapravo o poetskoj bajci u kojoj cvijeće i životinje imaju izrazite antropomorfne crte, plešu, zabavljaju se na ljudski način, ali ih muče i slični problemi, karakteristični za društvene odnose: maslačak se ustručava ići na ples u bijednoj odjeći, a stari, osamljeni i nesretni pauk želi prije smrti napraviti barem jedno istinski plemenito djelo i isplesti novu odjeću siromašnom i neuglednom maslačku. Prelijepa bajka Sunčane Škrinjarić upućuje djecu da druge ne smijemo prosuđivati na osnovi vanjskog izgleda ili ljepote odjeće. I jedno i drugo je prolazno. A dobrota i pomoć često dolaze od onih koji nisu ni lijepi ni bogati.
Priča o Bogici
Kao što su dvije prethodne predstave Kazališta Prijatelj („Priča o Tupsonima ili zašto treba učiti“ i „Priča o Bljaksonima ili zašto treba dobro jesti“) tematizirale probleme učenja i zdrave prehrane kod djece, tako i predstava „Priča o Bogici ili nije sramota biti siromašan“ govori o velikom, a zanemarenom problemu u odgoju. Odgojiteljice u vrtićima rekle su mi da već u toj dobi djeca počinju vrednovati druge po odjeći, obući ili autu kojim roditelj dolazi u vrtić. Naravno, takav sustav vrijednosti nameće vrijeme u kojem živimo. Agresivna promidžba modne industrije uvjerava djecu da odjeća čini čovjeka, a mediji se odnose prema životnim vrijednostima ponižavajuće. Nameće se spoznaja da je onaj koji dobro ne zarađuje nesposoban, glup ili je na neki drugi način sumnjiv. Nažalost, „socijalna diskriminacija“ je prisutna u svim sredinama.
Priča O Bljaksonima
Predstava govori o djevojčici Dunji koja živi ispunjeno i veselo djetinjstvo... ide u školu, bavi se plesom i glazbom, i kad ima vremena odlazi u posjetu svojoj staroj bakici koja joj s ljubavlju priprema „stara“ jela kako bi njezina unuka bila zdrava. Ali vrag, koji u današnje vrijeme nije gadna kreatura nego agresivni trgovac, Dunju navuče na moderna jela koja ne oduzimaju vremena i koja se mogu jesti svuda: vragburgeri, paklenski pomfriti i krampus kole...Dunja se pretvori u bljaksonicu! Okus bakinih jela izgubi svaki čar, postane bezvoljna, prestane se baviti plesom...ali na svu sreću, bakica ima lijek: krepku pileću juhicu!
Priča O Tupsonima
Djecu moramo upućivati, često i tjerati na učenje. To se samo po sebi razumije. Ali na jednostavno dječje pitanje „zašto treba učiti?“ odgovor i nije tako lak. Možemo li mirne duše spominjati uspješnu karijeru, veću plaću, ugled u društvu...? Teško. Najbolji učenici neće voziti najskuplje automobile. A ako i hoće, to neće biti zato jer su bili najbolji učenici.
Prvenstveno je namijenjena malim Tupsonima od 4 do13 godina, ali ona želi biti zanimljiva i puno široj populaciji. Kazalište Prijatelj želi raditi obiteljske predstave. To su one na kojima umorne mame i tate ne spavaju. Ako su „obiteljski filmovi“ nešto uobičajeno, zašto ne bi postojale i „obiteljske predstave“?
Pavao I Njegov Glavao
Dječak Pavao (koji ima „jedinstven glavao“) odlučio je putovati svijetom. Sa sobom nosi kovčeg u kojemu čuva svoju najvrjedniju imovinu. To su gitara, nekoliko igračaka i pregršt pjesama koje nisu vidljive okom već srcem i osjećajima. A pjesme, one su igre riječima. Igre mislima. Igrajuće učenje. A onda - i igrajuća spoznaja o životu. Sva ta znanja koja je stekao, Pavao je stavio u kovčeg. No, uvijek kada se nađe pred publikom, malom ili velikom, Pavao ima nezgodu (ili zgodu!) da mu se ta torba nepredviđeno otvori i sva njegova znanja ispadnu iz nje. Tako Pavao na svom putovanju, u druženju s drugima, otkriva svoje tajne, osjećaje i misli kroz pjesme. Svaki trenutak njegovog života popraćen je stihovima poznatih dječjih pjesama Grigora Viteza, Dragutina Tadijanovića, Nevenke Videk, Ratka Zvrka, Augusta Harambašića, Mladena Kušeca, Nade Zidar Bogadi, Gustava Krkleca, Zvonimira Baloga, Paje Kanižaja, Luko Paljetka i drugih.
Igra se nastavlja
Grigor Vitez je začetnik moderne hrvatske dječje poezije. Kazalište Prijatelj će predstavom „Igra se nastavlja“ pokušati pokazati i dokazati da u ovo vrijeme kada se poezija sve manje i čita i piše Vitezovo djelo još uvijek može djeci biti zanimljivo i privlačno kao i svaka druga dječja igra. Poezija ne pripada prošlosti i u vrijeme računalnih igrica još uvijek se može uspješno boriti za dječju naklonost. Koliko je pak ona važna u odgoju i obrazovanju djeteta i nije potrebno posebno objašnjavati. Poezija je igra, ali i igrajuća spoznaja. Znanje, racionalno i emocionalno, koje kroz nju dobijamo ostaje u nama cijeli život, lakše u nas „ulazi“ a teže se zaboravlja.
